U jutro se družina lagano spremila i krenula. Bero je nastavio gunđati od sinoć, no ostali ga po običaju, nisu shvaćali ozbiljno. Stavili su ga da upravlja kočijom kako bi mogli predahnuti od njega. Cesta je vodila kroz polja, voćnjake i tu i tamo neko seoce. Nagovještavao se miran dan.
Negdje oko 10, vidjeli su djevojče tužnog lica kako sjedi pored ceste na velikoj torbi. U oči je upadao razderani rukav na desnom ramenu
- Bero, zaustavi kočiju da vidimo što se dešava! – graknu ono dvoje u kočiji.
- Sada ćemo se zaustavljati zbog svake osobe na cesti. – nije prestao zanovijetati Bero.
- Daj stani, čovječe! Vidiš da curi treba pomoć.- Vladimir je bio odlučan.
Kočija je stala i Maja je zapitala djevojku u čemu je problem. Cura se zvala Milena, krenula je na put u Bagograd kako bi prodala bižuteriju koju izrađuje njena obitelj, ali neka kočija je naletjela na nju, odbacila u stranu i sada ima uganut gležanj.
- …ne znam kako da stignem do Bagograda, ne mogu hodati. – zajeca Milena.
- Ako želiš, možemo te prebaciti, - predloži Maja – mi idemo u tom smjeru
Ta rečenica je vratila osmjeh na djevojčino lice. Milena je bila prava ruralna djevojka sa svim značenjima te riječi. Nekako se uspjela uspentrati u kočiju.
Maja je primila uganuti gležanj da vidi je li nešto slomljeno
- Stvarno te taj mamlaz dobro udario.
- Je, odbacio me je nekoliko metara u jarak. Natučeno mi je rame i ne mogu hodati. Ne znam što bi da me niste primili.
- U torbi imamo ljekovitih masti, mogu ti staviti na udarena mjesta. Sigurno će ti pomoći.
- Stvarno se trudite previše…
- Samo se opusti. Vlado će preći na drugu stranu, a ti se nasloni. Nemaš se čega brinuti.
Stavila je nogu sebi u krilo te počela masirati bolno mjesto.
- Ovo je prvi puta da mi liječenje ne predstavlja muku. Znate u mojem selu vrijedi izreka 'na ljutu ranu, ljutu travu'.
- Naša medicina je naprednija, čovjek koji vozi kočiju je najveći poznavatelj biljaka u kraljevstvu. On je pripremio mast… Probaj pomaknuti zglob.
- Nevjerojatno! Ne osjećam nikakvu bol…
- Sada da sredimo rame.
- Ne treba te se truditi, rame nije jako udareno.
- Nije nikakva muka. Skini košulju da vidim kakva je situacija.
- Ali, kako da skinem ovdje košulju?
- Ne mora ti biti neugodno, mi smo članovi Kraljevskog prirodoslovnog društva. I ako ti je sada mrvicu neugodno, sutra ćeš nam biti zahvalna.
- Pa, dobro…
Maja je stavila kreme na rame.
- Vidiš, krema je masna. Da si ostavila košulju sva bi se zaflekala.
- Hvala puno.
- Još se trebam uvjeriti da li su ti grudi pretrpjele udarac.
- Grudi????
- Da, često stradaju u padovima što nije odmah vidljivo. Za mladu djevojku bi bilo pogubno da grudi ostanu povrijeđene. Treba se provjeriti da li su vitalne funkcije u redu, a za svaki slučaj ću staviti kremu.
- Ako tako kažete…
Maja je lagano kružila Mileninim grudima.
- Vidiš, kod grudi je bitno da se bradavice mogu ukrutiti, bez toga gube svoju funkciju.
- Joooj, preplavljuju me nepoznati osjećaji…
- Stvarno? Znači da nisi bila sa dečkom?
- Ne, nisam. Čuvam se za pravog.
- Onda ti mogu otkriti još neke tajne tvoga tijela. Recimo, ako prstić staviš ovdje i pogodiš pravu točku…
Stavila je prst u Milenine gaćice i počela trljati.
- Nisam znala za ovakve osjećaje. Sve ovo mi je nešto novo. Kako da vam zahvalim.
- Kad već inzistiraš… Nađi tu točku kod mene. Ali nemoj se služiti rukama!
- Nego?
- Koristi se samo jezikom.
Petnaestak minuta kasnije, uključio se Vladimir.
- Ovo me je jako napalilo. Milena, imaš li što protiv?
- Ali, ja sam nevina! Čuvam se za prvu bračnu noć!
- Onda ću ti ga ugurati u guzu. Tvoja nevinost neće doći u pitanje.
- Stvarno?
- Stvarno.
- Onda dobro.
---
Kočija se zaustavila.
- Društvo, konji su umorni, trebamo napraviti pauzu. - reče Bero.
- I mi smo se iscrpili od puta. – prozbori Vladimir izlazeći iz kočije – Barem smo uspjeli srediti Milenin gležanj.
Bero je vidljivo bio bolje volje nego prije. I ostali su bili doro raspoloženi. Dodao je:
- Nekako se kočija čudno ponašala, neobjašnjivo se tresla bez ikakva razloga.
- Vjerojatno je nova pa se treba razraditi. Vidjeti ćeš da će se sutra bolje ponašati.
Društvance si je napravilo ručak i sloga je ponovo zavladala. Smijeh i šale zamijenile su sinoćnju nervozu, nikome se nije odlazilo, ali trebalo je stići do Bagograda prije noći. Bero se htio iskupiti za loše raspoloženje pa se ponudio da vozi i ostatak puta.
Krenuli su dalje ne razmišljajući o svojem zadatku. Nešto će se već izroditi. Maja je upitala svoju suputnicu:
- Kako noga?
- Hvala vam puno, neusporedivo bolje. I stići ću do Bagograda prije nego sam planirala.
- Za sat i po smo tamo.
- Nego, htjela sam vas nešto pitati…
- Slobodno.
- Nekako sam u strahu da mi se bol ne vrati pa ako biste mogli…
